Ima jedna duga cesta

Život u zajednici  često nam se čini kao in, kao nešto što nam ispunjava vrijeme, često se i ne osvrćemo na to zašto smo tu. Uvjerili smo sami sebe da je to samo slučajnost.

Dolazimo jer moramo, da  nam netko ne zamjeri, a često iza leđa komentiramo ono što nije u redu, a ne želimo sudjelovati i promijeniti neke stvari. Sve nam to s vremenom postane dosadno i postanemo imuni na sve, al' kad dođemo na raskršće puta sjetimo se da je Bog onaj koji nas je tu postavio,  postanemo svjesni svojih darova i mogućnosti koje smo često odbacivali i ostavljali nedorečene. Zato zahvaljujte Bogu na današnjem danu,  na silnoj dobroti i strpljivosti. Mene je  život  prije par mjeseci odveo na Badiju, otočić na korčulanskom području površine 0.97 km2 , na kojemu se nalazi franjevački samostan Uznesenja Marijina, crkva Gospe Milosrdne s klaustrom i kapelicom Svetog križa. Na vrhu otoka smještena je i crkvica sv. Katarine iz XV. Stoljeća. Zanimljivost otoku daju i jeleni lopatari koji u potrazi za hranom prilaze posjetiteljima.

Miris borova, trka jelena, more koje iz sata u sat mijenja nijansu boje, potiče te na razmišljanje o samome sebi, o životu, o bližnjima, shvatiš u biti koliko imaš ideja, mogućnosti,  ali u svoj gradskoj zbrci i trci i ne pokušavaš razmišljati o tome. Koči te neki strah mišljenja drugih,  bojiš se da budeš odbačen, zapostavljaš sam sebe i ne prepuštaš se Božjoj ljubavi da te vodi, a Bog ima tako predivan plan. On nas vodi tamo gdje nam može šapnuti sve ono što nismo mogli ili nismo željeli čuti.  Vodi nas tako daleko,  a tako blizu onome najvažnijem, vodi nas k sebi.

Daleko od obitelji zajednice i  svega što me činilo „sigurnom“, ja sam vjerovala da je Isus taj koji me vodi.  Iako su svi mislili da je novac ono što potiče i da je to trenutno najvažnije, meni nije predstavljao ništa, iako zvuči, izgleda nestvarno, ono što zaista vrijedi je ono što sam  ponijela u sebi. Nije važno koliko čovjek ima, nego je li zadovoljan tim.

Iako daleko, molitva je uvijek bila ona koja me zbližavala s obitelji, s  prijateljima.  Imala sam priliku birati između tjelesnih ili duhovnih zadovoljstava. U srcu i glavi javljalo se puno pitanja: “Kako?  Gdje?  Što?“.   Ali kad se u samoći osvrneš vidiš da si poslan/a  da upoznaš sebe da si dobio/la  sve ono što si želio/la, ali na bolji i drugačiji način.

Budući je samostanski  i crkveni dio Badije u obnovi sudjelovala sam na sv. misama na Korčuli u staroj crkvici sv. Antuna. Uključila sam se u njihovu crkvenu zajednicu, zbor i ostale aktivnosti. Na razmišljanje su me potaknule don Franine riječi poslije nedjeljne mise prije mog povratka u Mostar. Rekao je hvala na sudjelovanju na sv. misama. Začuđeno sam ga gledala i pitala se u sebi: hvala na čemu?  To je moja svakodnevnica, moj život, moja vjera, zatim su mi kroz misli prošle propovjedi i priče o ne dolasku mladih ljudi na svete mise, problemi droge i alkohola, nedostatak samopoštovanja, ljubavi u obiteljima, razgovora  i svim tim problemima svakodnevnice.

Koliko je uistinu mladih izgubljeno u ovom svijetu? Jesmo li zapostavili i zaboravili Crkvu? Znamo li što je to ljubav? Jesmo li svjesni koliko toga možemo promijeniti?  Jesmo li svjesni da smo odgovorni jedni za druge? Živite i oživljujte svoju zajednicu,  gradite je i popravljajte. Molite za braću i sestre, za duhovne voditelje i nova duhovna zvanja. Usudite se na nove korake i pustolovine kroz život. Usudite se odgovorit na Božju neizmjernu ljubav, jer samo ćete tako hodati ispravnom cestom, cestom mira i ljubavi.

A. K.

Nema slika